Dijanetika i rat

Društveni organizmi koje nazivamo države i narodi ponašaju se i reagiraju u svakom pogledu kao da su individualni organizmi.

Kultura ima svoj analitički um, udruženu svijest svojih, građana u cjelini, i posebno svojih umjetnika,znanstvenika i državnika.

Društvenu standardnu banku memorije čine podaci skupljeni naraštajima. Društveni organizam također ima i reaktivni um koji se očituje u predrasudama i iracionalnostima cijele skupine. Taj reaktivni um služi se podacima iz engramske banke u kojoj leže prošla bolna iskustva koja diktiraju reaktivne akcije na određenim područjima, kad god su ta područja restimulirana u društvu. To je, ukratko, analogija koja se koristi u političkoj dijanetici.

Ponašanje društvenog organizma može se prikazati grafom na tonskoj skali: ono ima svoju dinamiku opstanka i svoje supresore, svoju unutarnju supresiju zbog engrama i svoj poticaj prema beskonačnosti optimalnoga trajanja. Kriminalci, izdajice i fanatici predstavljaju, na primjer, unutarnje engrame koji oslabljuju potencijal opstanka na tonskoj skali.

Postoji precizna definicija svakog društvenog sloja prema položaju na tonskoj skali. Slobodno društvo koje u potpunosti surađuje na postizanju zajedničkih ciljeva bilo bi društvo tona 4. Društvo zaustavljano arbitrarnim ograničenjima i ugnjetavačkim zakonima bilo bi društvo tona 2. Društvo kojim upravlja i koje je određeno hirovima jednoga čovjeka ih skupine bilo bi društvo tona 1. Društvo vođeno praznovjerjem i tajnovitošću neke mistične organizacije bilo bi društvo tona 0. Potencijal opstanka za svaki od tih slučajeva vidljiv je bilo gdje u povijesti. Svako zlatno doba je na tonu 4. Ugnjetavačke prakse, individualna pohlepa i pogrešni proračuni u cjelini oslabljuju društvo uvodeći u njega nezadovoljne elemente. U prošlosti su društva da bi se nosila s tim primjenjivala daljnju prisilu. Time je opstojanje društva sve više oslabljivano. S više prisile došli su i novi engrami, i tako su niz tonsku skalu izmakle mogućnosti za dugi opstanak. A sa smanjenjem potencijala, ulaskom u niže zone, došla je bol.

Društva se podižu i padaju na tonskoj skali, ali postoji točka opasnosti ispod koje društvo ne može ići a da ne reagira, kao što bi reagirala i osoba pod pritiskom - društvo dostiže točku loma i poludi.

Ta točka je oko 2,0.

Postoji mnogo uzroka za svađu društva s društvom, naroda s narodom, i svaki od njih je manje ili više iracionalan.

Mnogo se puta dogodilo da je jedno društvo bilo prisiljeno uništiti drugo, manje svjesno od njega. Ali, sa svakim sudarom stvorili su se novi engrami, i na međunarodnoj sceni i između samih društava.

Rat je međunarodni ton 1. Rat nije ništa razumniji od osobe koja je nakon dosezanja općeg i kroničnog tona 1 smještena u instituciju za mentalno oboljele, ili ako je, privremeno u tonu 1, počinila neko kriminalno djelo i zbog toga završila u zatvora Međutim, za društva ne postoji tamničar. U današnje vrijeme postoji samo smrt, i tako društva umiru i tako su umirala. Sve do sada narodi suočeni s drugim poludjelim narodom nisu mogli upotrijebiti nijedno sredstvo osim sile. Zbog zaraznosti aberacija tada polude oba naroda. Nijedna nacija nikada nije potpuno dobila rat. Nijedna nacija nikada nije pobijedila oružanom silom. Nijedna nacija nije spriječila rat prijetnjama ili pokazivanjem obrane. Čovjek je danas zbog rastuće mržnje suočen s oružjem toliko moćnim da bi mogao nestati s lica Zemlje. Nije problem u kontroliranju tih oružja, ona eksplodiraju kada i gdje ih čovjek aktivira. Problem je u kontroliranju čovjeka.

Danas u svijetu ne postoji nacionalni problem koji se ne može riješiti samo razumom. Svi čimbenici koji spriječavaju rješenje problema rata i oružja su arbitrarni i nemaju veću vrijednost od opravdavajućih objašnjenja lopova ili ubojice.

Farmer iz Iowe nije u svađi s trgovcem iz Staljingrada. Oni koji kažu da takve svađe postoje, lažu. Ne postoje međunarodni problemi koji se ne mogu riješiti mirnim putem, ne u smislu višenarodne vlade, nego u smislu razuma.

Manipulirajući ideologijama koje se ne mogu definirati, igrajući se neznanjem masa, nepostojeći entiteti poput noćnih mora marširajusvijetom kao bogovi "-izama". Niti jedan vlastiti interes ne može biti dovoljno velik da zahtijeva pokolj čovječanstva. Onaj tko bi to zahtijevao, tko to ne bi spriječio svim razumnim sredstvima, je lud. Ne postoji opravdanje za rat.

Iza zavjesa jezika i različitih običaja narodi se uče da ne prepoznaju bliskost s drugim narodima. Poučeni vlastitim strahovima i vođeni vlastitim aberacijama, vođe ističu ostale "-izme" kao mrske stvari. Na Zemlji danas ne postoji politički savršeno uređena država, ne postoji čak niti dobra definicija za savršeni politički kredo. Države su žrtve unutarnjih i vanjskih aberacija. Dijanetika proziva rat, jer zapravo traje utrka između znanosti o umu i atomske bombe. Možda neće biti budućeg naraštaja koji bi saznao tko je pobjedio.

Kroz tu prijetnju njegovu izumiranju samo razum može voditi čovjeka.

Ludost postoji u prisustvu nepoznavanja definicija i svrhe. Rješenje tog međunarodnog problema ne leži u propisima o naoružanju ili u njegovu smanjivanju, niti u ograničavanju ljudi. Ono leži u takvom definiranju političke teorije i smjernica koje neće izazivati zabune glede ispravnosti postupaka, u postavljanju razumnih ciljeva prema kojima društva mogu zajednički i pojedinačno djelovati te u međuljudskom natjecanju koje će svima donijeti toliko dobrobiti da će svaki član društva biti vrijedan drugome.

Glavna čovjekova borba nije borba s drugim čovjekom - to je ludost. Čovjekova glavna borba je borba s onim što ga tlači kao vrstu i sputava njegovu težnju prema visokim ciljevima. Čovjekova borba je borba s prirodnim nepogodama, prostorom, vremenom i vrstama koje su prema njemu destruktivne. Čovjek jedva da je počeo svoje osvajanje. On je sada samo opskrbljen sredstvima i znanošću dovoljnima da uspije u osvajanju svemira i nema vremena za bijes, svađe i prepucavanja "za šankom" o atomskim bombama. Drugi su mu svjetovi na dohvat ruke zahvaljujući iskorištavanju atomske energije. Zašto se svađati zbog toga? Nedavna otkrića na području fotosinteze upućuju na to da bi se ljudi mogli kraljevski hraniti i odijevati, čak i kad ih bude tisuću puta više od sadašnje dvije milijarde na Zemlji. Čemu onda svađa? Zašto?

Dva razumna čovjeka natjecat će se zbog dobitaka, vrijednosti i proizvodnje. Jesu li te moćne nacije, ti moćni, strahoviti, tutnjajući "giganti" zapravo mali i slabo obrazovani, jedva razumni dječačići koji će psovati jedni na druge oko toga čija je zapravo mrtva mačka. Sto je s vojskama? Vojske umiru. Ako su možda u pravu, tada Rim još uvijek vlada svijetom. Tko se danas boji te arheološke zanimljivosti koja je nekada bila Rim?

Postoji viši cilj, bolji cilj, slavnija pobjeda od opustošenih gradova i radijacijom spaljenih tijela. Sloboda i sreća, obilje i cijeli svemir su tu za osvojiti.

Onaj tko to ne bi vidio, ni izdaleka nije dostojan da vlada. Onaj tko bi se prepustio svojoj mržnji, previše je lud da bi savjetovao. Koliko čovjek može osvojiti? Ako osvoji čovjeka, gubi. Pobjeđuje ako osvoji vlastite strahove, a tada osvaja i zvijezde.

Napadnite čovjekove prirodne neprijatelje, dobro ih napadnite, i rat među ljudima više neće biti problem. To je racionalnost. Dijanetika ne namjerava spasiti svijet, ona samo nastoji spriječiti da svijet bude "spašen". To bi još jedanput bilo pogubno! Dijanetika nije protiv borbe, ona definira protiv čega se može boriti. To obuhvaća uzroke ljudskih patnji kod pojedinca, unutar društva, i neprijatelje cijeloga čovječanstva. Čovjek, zbunjen, nije poznavao svoje neprijatelje. Sada su vidljivi: napadnite!