Moja praksa plus malo teorije

Kako postiči vibracije i izlaženje iz tijela ?

Evo ovdje ću malo pisat o tome kako ja to radim i tako to.

Mogu postić te vibracije i izlaženje , a s obzirom da sam put do toga napravia tako da ga i bilo tko drugi može preć jer ni sam to nisam moga ni zna kako prije , onda ću ovde o tome pisat.

Dakle prva stvar koja nije istinita jest da ne može svatko imat vantijelesna iskustva.

To je čista laž. Svatko to može.

Šta se teorije tiče tu su dijelom prisutni radovi Rona Hubbarda vezani uz eksteriorizaciju šta je ustvari drugi naziv za izlaženje iz tijela , te Robert Peterson odnosno njegova knjiga : Izvan tijelesna iskustva.

Pisat ću ovde o onome što ja radim da postignem vantijelesno iskustvo.

Sad mi zuji u glavi i sad ću ić popit pivu prije spavanja. A i vruče je.

Ovo ću pisat kao da pišem blog pa možete čitat koga zanima.

Vruče je pa ne očekujem sad nikakva van tijelesna iskustva i slično. Radim uvijek gledanje izvanka. To možete raditi bilo kada i bilo gdje i te vježbe su vam u osnovi osnova za postizanje vantijelesnih iskustava. Osnovna formula , komanda , naredba il kako god hočete je sadržana u jednoj jedinoj rečenici : Budi jedan metar iza svoje glave. Radio sam ovo jučer prije spavanja i danas na poslu. Zujalo je i jučer i danas i sad mi zuji. Sad je dobra stvar malo poslušat malo tzv new age muzike il neke muzike za opuštanje. Ovo je dobra stvar za takvo što , bar po meni jer ja ovo dosta puta znam poslušat :

https://www.youtube.com/watch?v=8CqZZECisR0&feature=related

Bitno je da imate neku muziku koja vas opušta. Ako i kad nađete nešto šta vas smiruje i opušta i sviđa vam se memorirajte to tako da uvijek dok pišete il gledate nešto po internetu il forumima da vam svira.

Muzika je samo pomoć. Ona nije glavna stvar. Nije vježba koja će dovesti do samog čina izlaženja iz tijela. Ona je tu da vam malo opusti um. Um radi cijeli dan i malo je napet. Zato je dobro malo opuštajuće muzike da otjera crni oblak i da vam misli odu malo u opuštanje. Zapamtite nije to stvar koja će napraviti da postignete vantijelesna iskustva. Samo vježba gledanja izvanka na sebe tj na svoje tijelo će to napraviti. Muzika tu pomaže. Ona opušta vaš um a samim time i vaše čakre jer vaše čakre su uvjetovane vašim umom. Opustite se. Kad se opustite lakše je sve puno. Čak i vježbe radit. Dok ste usredotočeni na neke umne šeme teško je radit bilo šta. Opuštanje je jako bitno. Zato je muzika tu. Ok. Muzika , opuštajuća muzika s pozitivniom tematikom i plus ako je još s tematikom nečega duhovnoga opušta. Jednostavno se prepustite. Nek se um opusti.

Oću da nešto napišem , al ne znam odakle da počmem. Bitno je shvatit kako je osoba kao besmrtno i nematerijalno i neenergetsko biće ubačena u fizički kontenjer zvano fizičko tijelo. Mjesto u koje se ja usidri je u onoj žlijezdici u centru mozga. Da , mozga , mozga kao fizičkog organa. Tu se nalazite dok ste u tijelu. To vam je komandno mjesto. Taj centar niste vi. Ono se razvijalo kroz ajmo reč evoluciju od nižih fizičkih organizama do ovoga što imamo danas. Svaki organizam ima ovaj živčani centar ( mozak ) i s njime upravlja ostatkom organizma.



Pitanje strukture nije ni bitno. Bitno je da shvatite da ste unutra. Cilj izvan tijelesnih iskustava jest ustvari da izađete odatle. Kad umrete vi se odvajate od svog fizičkog tijela. Vi ustvari tada izlazite iz ovog komandnog centra. Isto vam je i kod van tijelesnih iskustava , samo šta ne umirete tj možete se vratiti jer niste umrli tj zauvijek raskinili s vozilom zvanim fizičko tijelo , nego ste ga samo svojevoljno napustili.

Dugo sam tražio tehniku koja može napraviti to da se odvojim od svog fizičkog tijela tj da izađem iz ovog komandnog centra. Davno je bilo to kad sam čuo uopće za takvo što. Počelo je s Ronom Hubbardom i njegovim tekstovima o eksteriorizaciji. Eksteriorizacija je kad se nađete van tijela i gledate se izvanka. Jednostavno izađete. Više niste u tom komandnom centru nego van njega. Ron je dosta o tome govorio , al uglavnom iz razloga jer se takvo što može desiti za vrijeme rada s osobom. Dao je i vježbe , al veliki nedostatak tih vježbi je bio što je netko drugi trebao davati te naredbe onome na kome se radi. To znači da su trebale dvije osobe. To je bio tehnički problem. Ja sam tražio tehniku kako to može svak napraviti bez ičije pomoći. Godine su prolazile i tražio sam čarobni štapić al nigdje ga nije bilo. Znao sam da mora biti nešto jednostavno. Uvjet mi je bio da to može svatko napravit , da mu nije potrebna pomoć sa strane , da je jednostavno , da ne zahtjeva neki veliki napor tako da ga i najveća lijenčina može obavit i da nema isprike s te strane . Ja sam vjerovatno najveća lijenčina koja postoji. Ako sam ja to uspio s ovim , onda može svatko. To mi je bilo bitno. Stvar je morala biti dostupna svakome. I morala je biti nezahtjevna. Tražio sam nešto takvo , al ništa se nije dešavalo. Jednog dana sam naletio na knjigu od Roberta Petersona i vidio da ono govori o gledanju izvanka. Na trenutak sam stao i onda rekao : to je to. Dao sam je prevest na naši kako bi svima bila dostupna za čitanje i čarobni štapić koji vodi ka vantijelesnim iskustvima je bio tu. Sad ga je trebalo samo još razviti u praktičnom smislu. Krenuo sam i za vrlo malo vremena sam počeo vibrirati i imati ona tzv paralize spavanja koje nisu ništa drugo nego kad vam svijest ostane budna a tijelo fizičko "spava". S obzirom da sam samo jednom ( više puta , al vezano uz jednu stvar , poslije je "otišlo" ) prije nešto takvo doživio i to igrom prilika , ovo je bilo preokret. Mogao sam to postiči uz malo truda i s malo dobre volje samo je tribalo zanti kako. Drugim riječima , put je utaban.

Da se vratimo malo na ono bitno. Ok , šta je bitno kod vantijelesnih iskustava ? Muzika ? Ne. Odgovor je NE. Opuštanje ? Opet je odgovor NE. Riješavanje vaših trenutnih životnih problema koji vam okupiraju večil dio vaše pažnje i samim time i vaših misli ? Opet je odgovor NE. Sve te stvari su smetnja il potreba da maknete vaš um i vaše misli od neke smetnje. Ono što dovodi do stvarnih vantijelesnih iskustava jest vaša namjera i praktićna vježba.

Sad šta je to ustvari praktična vježba ? Netko bi odma pomislio da je to nešto komplicirano. Možda , al čisto sumnjam. Jedino šta tu može biti komplicirano jest jednostavnost , a kako ljudski um stalno nešto komplicira onda traži i očekuje i da to bude nešto komplicirano. Pa znate ono , oni tamo u Tibetu meditiraju po dvadeset godina i kusur da bi ovo postigli , mora da je onda nešto komplicirano ! Da , strašno je komplicirano. Nikad to nečete moći. Morate prvo meditirati na Tibetu jedno minimum dvadeset godina pa će te i vi moć šta i oni. Bullshit.

Sad kad se odlijepite od te "ideje" da vam je preduvjet za ovo dvadeset godina minimum meditacije na Tibetu , možemo početi.

Ništa se ne dešava priko nići. Čak i ja kad sam htjeo imat izlaženja iz tijela dešavalo se da ih ne bi mogao postići , ali upravo ti moji pokušaji da to postignem rezultirali bi za dan dva stvarnim vibracijama i izlaženjem i z tijela. Zato su vježbe i vježbanje bitni. Trud se isplati. Ono što netko kaže da vam trebaju godine i godine meditiranja , ustvari potrebno je samo malo upornosti i volje da se to postigne. Danas pokušate , ne ide , ok , sutra pokušate , ne ide , prekosutra pokušate i ne ide , opet pokušate i ne ide , i onda kad ste jako umorni osjetite spavanje i samo legnete , zamračite prostoriju , zvučno se izolirate , radite vježebe , zaspete , odjednom budni ste al ne možete pomaknuti tijelo , vibrirate , ne znate što se dešava , počimate izlazi , to je to. Probili ste led.

Vježbe su kjuč. Vježbe se sastoje samo u jednoj stvari. Gledanje na sebe bilo kada i bilo gdje. Bilo kada i bilo gdje , znaći upravo to. Možete to raditi i 24 sata na dan , nitko vam to ne brani. Na poslu , u krevetu , dok šetate ulicom , dok jedete , dok se tuširate , dok ste na wc-u , bilo kada i bilo gdje.

Budući da je jednom početniku u ovim stvarima jako teško preko interneta dočarati što to znači u praksi gledanje na sebe , poslužit ću se jednim "trikom". Trik je takav da ne bih želio da ga shvatite previše za preozbiljno. Ok. Tu je samo da vam u praksi dočara ono za što bi mi trebalo puno postova , a ni tada nisam siguran bi li ste shvatili bit.

Možemo je nazvati tehnikom demona s crvenim očima.

Večina ljudi , ... ... ... razmišlja. To je ono što rade. Razmišlja , pa razmišlja , pa razmišlja. Toliko su navikli na razmišljanje da kad i nemaju šta za razmišljat izmisle nešto o čemu će razmišljat. Kad nemaju o čemu razmišljat opet izmisle nešto o čemu će razmišljat. To razmišljanje kod praktičnih vježbi za van tijelesno iskustvo baš i nije praktična stvar. Vježbe za van tijelesna iskustva se ne temelje na unutarnjem monologu. Temelje se na vizualiziranju. Drugim riječima na slici. Ne na riječi. Riječi , kad su van tijelesne vježbe u pitanju služe samo za izražavanje namjere ; npr Želim postići van tijelesno iskustvo i kao usmjeravajuće naredbe npr ; Budi jedan metar iza svoje glave ili npr budi pola metra lijevo od sebe gdje si sada i gledaj se od tamo. Riječi kao unutarnji monolog nam ne trebaju. Ne trebaju nam kao unutarnji monolog , ni inaće u životu , a pogotovo ne ovdje kod izvođenja vježbi za van tijelesna iskustva. Kad nešto želimo saopčiti nekome , onda nam trebaju kao sredstvo izražavanja , inaće nam ne trebaju. Al eto um ima tu sklonost da melje ti ga melje i ne prestaje i ne gasi se. Ponekad to njegovo meljanje ima smisla kad je usmjereno ka konstruktivnom riješavanju nekog problema , al uglavnom melje neke gluposti sam sa sobom koje uopće i ne tribaju u stvarnom životu za riješavanje stvarnih problema. To njegovo meljanje ometa vizualiziranje. Toliko smo navikli na to meljanje da kad si u tom tunelu non stop iz dana u dan , da više i ne razmišljaš da si u tunelu. To mentalno mlačenje prazne slame najbrže i najefikasnije u bilo koje doba dana ili noći može zaustaviti bez iti malo problema i napora jedna vrlo jednostavna stvar. Strah.